HADŽIBEG: KADA NE MOŽEŠ NI ŠUTITI A NI GOVORITI

Nekako svake godine u ova doba ne mogu, a da ne razmišljam o tom zlu što ima u ljudima i što čeka kakva pogana vakta da se ukaže, izbije iz njih da bi zatrlo svu ljepotu i merhamet insanski, ali ne meže, jer je svijetlost što obasjava dunjaluk, ma kako se u takvim vremenima činila slaba i nejaka puno jača od tog mraka. Strpljivo sija na kraju tunela i čeka bolja vremena koja uvijek dođu koliko se god insanu činilo da neće nikada doći.
I kad dođu bolja vremena i svjetlost opet obasja mudar čovjek ne može, a da ne vidi tu bogdu tame koja je ostala neobasjana i čeka na svoj vakat da opet sve potare što potrala nije, a svaki put sve mračnija i zlobnija. Ne do Bog kakva preduga vijeka pa da insan svaki put iznova proživljava smjenu dobra i zla. Eto ti džehenema na dunjaluku. Ovako u neznanju se nada i konta da će potrajat i da nikad neće prestat ovaj rahatluk kakav je sada.
A u nas su ti živi i mrtvi ispetljani ko dobre i loše misli i ne daju jedni drugima mira. Živi ne daju mrtvima da umru, a mrtvi ne daju živima da žive. Haj ti to raspetljaj bona ne bila !
Jer ovo su ti oni dani kad insan ne mere ni šutit, a ni govorit neg samo dizati ruke, poklanjati “Fatihe” i umivati lice suhijem rukama. Amin!