OPET SMO SAMI… KOMŠIJA!

Koliko je ljudsko biće maleno, bespomoćno i prepušteno silama majke prirode, pokazuju i jučerašnji, a još više današnji izvještaji sa, prije svega, područja Bosanske Krajine.

Vodena bujica odnosi sve pred sobom. A jadan čovjek… čini što može, a što god da čini malo je.

I opet… po ko zna koji put čovjek strepi za svoj život. Život svojih najmilijih, ali i za onim što je čitav svoj život stvarao.

On, čovjek, stvarao godinama, a priroda uništi sve za nekoliko minuta. Ne pomažu članske knjižice SDA, SNSD ili HDZ, jer… ima viša sila iznad svih nas.

Ruši i nosi vodena bujica sve pred sobom. Ne pita kako se zoveš. Ne pita u “kojeg” Boga vjeruješ niti da li se krstiš sa trojicom, petoricom ili se na sedždu bacaš.

“Ti si samo mali čovjek koji je sebi umislio kako je vječan, neuništiv, i koji misli da se sve novcem kupiti može” veli majka priroda dok gleda blijeda i strahom okamenjena lica ljudi.

Ljudi koji su do juče bili “veliki” Srbi, Bošnjaci, Hrvati, a danas….?

Danas su samo jedna gomila prestrašenih ljudskih bića. Više ništa nije važno nego… ostati živ i sačuvati barem nešto od onog što si cijeli život stvarao.

Ne može mali čovjek da zaustavi prirodu, to nikad i nije mogao. Ali, taj mali čovjek je mogao posvetiti vremena, novca i brige da sebe i svoje zaštiti koliko-toliko onda kada priroda demonstrira silu.

Da smo kojim slučajem bili samo ono što u stvari i jesmo “mali” ljudi svjesni svoje snage, ali i nemoći. Da smo samo umjesto mržnje jednih prema drugima pomislili šta će se desiti kada se majka priroda naljuti, pa da smo umjesto svađa, ubijanja i progona zajednički gradili zaštitu od poplava, ali i drugih prirodnih nepogoda, bilo bi nam drugačije danas.

A mogli smo to, zar ne? Ne bi nam bilo prvi put. Zašto smo trošili i trošimo snagu i energiju na mržnju kada od toga nikakve koristi nemamo?

Žao mi je, srce mi se cijepa gledajući tu ljudsku tragediju u Krajini, a posebno u našem Prijedoru i okolini. Gledam ljude prema kojima je život okrutan. A uvijek je i bio. Nijedno zlo ovog svijeta nije zaobišlo te krajeve i ljude. A tako će biti sve dok ljudi ne shvate da moraju, zajednički, da se bore za život.

Koliko je novca ugrađeno u nepotrebne stvari i građevine? Građevine koje vodena stihija poravnava sa zemljom i ne pita da li je to bošnjacko, srpsko ili hrvatsko “vlasništvo”.

Koliko je novca potrošeno na bespotrebna glasanja, preglasavanja, formiranja vlasti i svega drugog što nama, malim ljudima, nije baš nikada pomoglo.

A oni koji sebe vođama naroda nazivaju, pokazali su još jednom koliko su daleko od stvarnosti i od neke brige za narodom.

Dok se stvaraju neke nove jedinice i naoružavaju vojske, kako bi mogli jedni druge ubijati, dotle ne činimo ništa da zaštitimo narod i ono što već imamo.

Hoće Izetbegović da “naoružava” Armiju. Hoće Dodik da ta ista Armija nosi uniforme vojske RS. Hoće Čović da se hitno formira vlast. Hoće hrvatska vlast kontrolu nad dijelovima BiH.

Hoće Srbija da pripoji RS kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi. I jedni i drugi i treći “hoće” nešto “svoje”.

Pozajmljuju novac da bi se naoružavali i pripremali za neke nove ratove. Neka nova ubijanja, a niko od tih dušebrižnika i ne pomišlja da barem održava ono što je neko drugi davno sagradio kako bi zaštitio narod i imovinu od raznih vremenskih neprilika.

A da ne govorimo kako u njihovim planovima i mozgovima nema ništa drugo osim nasilja, ubijanja i sopstvene koristi.

Udaraju se političari po prsima, te se hvale kako vole “svoj” narod. Šta sve Dodik ne bi uradio za narod i RS. Jer sve što radi – radi za “dobrobit” društva. A od juče je narod u većem dijelu RS prepušten sam sebi. Nema pomoći od političara nego opet čovjek uz čovjeka pa u “borbu” protiv vodene bujice. Nema nikog od tih vođa da pomogne narodu. A mogli su. Mogli su malo manje krasti, a od ostatka izgraditi sisteme odvodnjavanja odnosno zaštite korita rijeka i potoka.

Nema narodu nikog u pomoć osim komšije. Onog istog komšije za kojeg nam tvrde kako nas mrzi i želi uništiti. Istog onog komšije za kojeg kažu da je naš neprijatelj, a on(a) , komšija ili komšinica je tu.

Tu je da mi pomogne, a i ja njemu/njoj kako bi zajedno preživjeli.

Pa gdje nestadoše svi ti silni “veliki” Bošnjaci, Srbi i Hrvati?

Nije to davno bilo kada je Bakir Izetbegović izrazio svoju “zabrinutost” za Bošnjake u RS. Za njihova prava i uslove života. I ne samo on, nego i svi ti “veliki” Bošnjaci. Gdje li su juče, danas? Hoće li možda doći sutra. Da pomognu “svom” narodu.

Nema ni “braće” iz susjednih nam zemalja da dođu. Da pomognu. Ostali smo samo mi… komšije. Da se oslonimo jedan na drugoga. Da se branimo kako i koliko možemo, pa… ako BOG da pa sve ovo prođe… onda možemo ponovo da mrzimo jedan drugog kako nam naša “braća” iz Sarajeva i Banja Luke kažu.

Autor: Ćejko Kahteran
www.mreza-mira.net