Reportaža: Priroda i (ne)savjesnost


Foto: Ilustracija

Visočki franjevci u naselju Kula Banjer imaju parcelu zemlje i dijelić šume koju decenijama čuvaju i koriste za izvođenje praktične nastave iz predmeta biologija. Na njoj, trudom učenika i nastavnika, rastu i biljke koje se koriste kao lijek, poput vučijeg trna, za koga smatraju da pobjeđuje rak. Međutim, iz godine u godinu prilikom proljetnog čišćenja njiva i posjeda, vjerovatno stanovništvo iz okoline zapali prošlogodišnje rastinje, a vatra se redovno proširi i na pomenutu parcelu, te sprži produkte njihove brige. Poslovično pedantni, stavljajući edukaciju ispred svega ostalog, zamoliše nas za emisju koju gledate. Apelujući na svijest komšija, ulemu kao kolege po poslu, te predstavnike sistema, žele skrenuti pažnju na Božiju volju, smatrajući da je ona važnija od bilo kojeg represivnog aparata. Fratri i časne sestre su ljubav prema prirodi prenijeli na svoje učenike, pa su napisane desetine literarnih radova. Jedan od njih nosi naslov “Šuma nade”, a autorica je Marija Ivanović, učenica III razreda Franjevačke klasične gimnazije.

Zasadit će se ponovo 500 sadnica vučijeg trna. Za neke to nije ništa i namirit će se izgorjelo. Pa opet, je li to rješenje? Zapaliti prošlosezonske ostatke na njivama nije nikakva novost. I uvijek se kao osnovni razlog navode prljavština, korov, te zmije i glodari. Pod tim se sakrije i ono što možda valja. Stvar je shvatanja i pristupa. Ako prevladava materijalističko, vrijeme donosi korist. Puno je lakše i brže zapaliti, nego grabiti, kresati, rezati, okopavati. Samo, jesu li baš i uvijek, ti i takvi upravu? Mi koji prirodu posuđujemo od budućih generacija smo često sebični.

Mogući odgovor na ovo fratrovo pitanje sam maloprije dao. Ali ja malo znam o radovima na njivama. Malo i o pticama, njihovom glasanju i pjevu. O insektima i kukcima, te njihovoj zadaći u oprašivanju biljaka. Samim biljkama i njihovom značaju na zdravlje ljudi. Stoga vjerujem da više znaju oni koji pale. I opet dođoh do razlika u shvatanju života i našoj ulozi kao kokreatora svijeta.

Oni koji vole prirodu uče o njoj i uče od nje. Vraćaju joj djeliće, a ona – priroda to cijeni. Puno više nego što cijene ljudi. I zato se iznova spajamo na “Šumu nade”.

A da drvo nade ili naša šuma nade nije obićna frazeologija, susrećemo se na svakom koraku. Drvo nam je neophodno po više osnova. Samo, hoće li većinu ili sve iskoristiti ova naša generacija? Šta će i koliko ostaviti našim potomcima? Ljudi prema prirodnoj sredini nerijetko imaju odnos kao i prema ostalim ljudima. Vlasnički ili robovlasnički. A sve religije upućuju vjerujućeg u očuvanje prirode kao Božijeg dara. Samo, današnji čovjek je sve češće u ličnoj tzv. religiji industrijskog i kibernetskog doba“ ,kako su je imenovali poznati sociolozi XX vijeka, a čije stubove čine vjera u rad, vlasništvo, stalni privredni rast, akumulaciju profita i moć. Takav je i odnos prema prirodi. I nije ovo samo pitanje religije. UN i ine organizacije, te njihove brojne konvencije baziraju svoje postojanje na zaštiti čovjekove okoline. Gorana je sve manje. Ima ih, da se ne lažemo, ali često na njih gledamo sa podsmjehom. Taj posao ostavljamo privrednim društvima. Profesionalcima i ekolozima amaterima. A prirodu i njene blagodeti koristimo svi.

Opširnije u reportaži…