SADŽIDA DEDIĆ: ŠETNJA SJEĆANJIMA- TETA EMSIJA IZ KNJIŽARE

Previše se kiše spustilo u ovom proljeću. Svaki put kad sitne kapi pokucaju na prozor ja pomislim kako Mišo Marić piše pisma i šalje ih na jug.

Nije mi se dalo da usnim uz njegove stranice Mostarenja. Godinama želim tu knjigu, a gradu nemam gdje da je tražim.

Noću sjećanjima šetam gradom. Svijetle izlozi kojih više nema. Na Jaliji, knjižara u koju sam često svraćala. Zvala se Omladinska knjižara i papirnica.

Bezbroj knjiga, slikovnica, pisama, razglednica, čestitki, boje i blokovi za crtanje, sve me to privlačilo. Uživala sam u svakom kutku tog prostora.

Posebnu radost predstavljao je susret sa osmijehom tete Emsije ili Emse kako smo je zvali, te divne srdačne žene.

Pamtim je po predanosti i ljubavi sa kojom je obavljala svoj posao. Privlačila me je svojom toplinom i neposrednošću. Mogla sam da svratim samo na razgovor i izlazila bih zadovoljna i duhovno bogatija.

Emsija Salihbegović, kćerka Mustafe i hadži Asifahanume, rođena je 11.oktobra 1934 godine u Visokom. Završila je Trgovačku školu. Cijeli svoj radni vijek provela je u knjižari koju je osnovao njen otac, poslije je knjižara  pripojena Veleprometu.

Dok je još bila mlada uposlenica, jedan od saradnika njenog oca iz Zagreba mu je rekao: „Gospon Pinjo ova vaša kćerka će vas nadmašiti u poslu“.

I doista jeste. Po odlasku rahmetli Mustafe u penziju, teta Emsa postaje poslovođa. I to obavlja toliko uspješno da je da je jedan trgovački putnik  s oduševljenjem prokomentarisao njen rad riječima:  „Gospođo Emsija, ovdje kod vas je kao u Mikijevoj radionici, sve funkcioniše i svi su zadovoljni“.

Pratila je kulturna dešavanja u gradu. Posjećivala je književne večeri, izložbe i pozorišne predstave. Mnogo je čitala. Poznavala sadržaje knjiga. Poznavala je dušu svojih kupaca, tako je ljubiteljima književnosti preporučivala naslove koji su se tek pojavili na tržištu. Uvijek  spremna nabaviti knjigu ili bilo koji drugi artikl, sve dok želja kupca nije bila udovoljena.

Tako su se mnogi naslovi našli na mojim policama,  moji snovi ispunjeni….

Privatno teta Emsija je bila divna majka sinu Faiku i kćerki Faketi. Naučila ih je da se sve postiže samo radom. Njima nije nikakav problem predstavljalo angažovanje u knjižari u vrijeme velikih gužvi početkom školske godine.

Za Novu godinu zaduživali su kod nje čestitke i prodavali ih na malim štandovima na Jaliji. Knjižara je bila otvorena i u vrijeme nabavke robe. To dovoljno govori o kulturi i njenoj želji da kupcu bude uvijek na usluzi.

Bila je izvanredna domaćica i odana supruga svom Fahriji.

Po svemu bila je posebna moja teta Emsija.

Na ahiret je preselila 15.maja 2009.godine.

I noćas dok sjećanjima šetam gradom, prati me njezin osmijeh.

E…. da je ovo njeno vrijeme, ja bih usnila na stranicama Mostarenja Miše Marića i mnogim drugim. I ne bi me kiše pratile na počinak.

desada@bih.net.ba