UZEIR HADŽIBEG: UZ BOŽIJU POMOĆ

Turider, reko Fati, kake ponjave pod pendžere i pod vrata, naka me zima ufatila, asli puše odnekle.
A odaklen će puhat, moj Uzeire, odkako smo udarili ova nova vrata i pendžere nit šta puše nit šta čuješ krozanjih, neg si se to ti nahladio, poletio baš ko birvaktile ona baba Marta što je krenula bez božje pomoći u planinu..
Asli su sva tri džemreta udarila i u zemlju i u vodu i uzrak, saće i ove babine huke proć i eto nam jopet života. Lijepo ljeto pa potaj vakat na avliji, u bašći i oko cvijeća deverat.
Jes, valahi se i ova zima odužila, nećeli malo i nas sunce ogrijat.
Kako Fata spomenu babu Martu tako se i ja sjetih šta nam je nana Subhija govorila:
Bila je'na baba Marta, po njoj je i ovaj mjesec dobio ime, pa je lijepo vrijeme zavaralo i potjerala u planinu kozu i sedam jarića, te im govorila tjerajući ih:
“Hajte bez Božije pomoći! Dosad je bilo sa njom, a sada može i bez nje!” Biva, sada nije tolko hladno da bi trebala božija pomoć. Kad je stigla u planinu, naglo je zahladnilo, te su se i baba i koza i jarići smrzli.
Otad, cijeli dunjaluk trpi što je babi Marti jezik bio duži od pameti. Čak su i ime mijenjali ovom mjesecu, ali džaba, nije ih ni ožujak spasio od marta i babinih huka.