VISOČKA PISMA LJUBAVNA-O DJEVOJCI SA PREKLOPLJENIM SJEKUTIĆIMA

Iako su me djevojke vazda zanimale, nisam primjećivao da zanimam i ja njih, pa sam smišljao kako da im uđem u vidno polje. Nisam bio maštovit ko Salvador Dali, uz to sam bio kukavica.

Pokušavao sam djevojke fascinirati koliko sam pametan, ali moja ih pamet nije previše fascinirala. Naročito u poređenju sa mojim prijateljem P. koji ne samo da je bio ljepši od mene, nego i pametniji i zanimljiviji. Bio je duhovit, igrao košarku, fudbal. Djevojke je baš  fascinirao.

Onda sam upoznao Ž. Nezgodno je bilo što je upoznao i P.

Imala je preklopljene sjekutiće i najduže noge na svijetu. I šta sad? Ona je došla sa drugaricom i već poslije pola minute obje su blejile u njega, a ja sam u njihovim očima, nestao iako sam aktivno pokušao da im dam do znanja da postojim.

Uljudno bi se nasmiješile mojim poluuspjelim šalama, a onda su se krivile od smijeha šta god da P. kaže.

Uglavnom, nije morao da kaže ništa. Jeste da sam imao 18 godina, ali već tada je to počinjalo da bude moja životna priča, što mi se nije dopalo.

Riješio sam da nešto preduzmem. Uspio sam nekako od Ž. da iskamčim adresu i iste sam joj večeri napisao pismo koje je počinjalo- nikad tu rečenicu ispisanu mladalačkom krvlju i očajem neću zaboraviti.

„Pišem pisma ali nemam kome da ih šaljem.“

Ujutro sam se dotjerao i prepisao pismo, otrčao do pošte, olizao markicu, pismo ubacio u sanduče, osjetio kako me nešto zgrabilo za stomak i te večeri nisam izašao u grad.

Ni veče poslije. Tek treće večeri sam se ukazao. Jedva sam se držao na nogama, a kad su se njih dvije pojavile, htio sam da pobjegnem glavom bez obzira. Ž. Nije rekla ništa, samo me pogledala i široko se nasmijala, a onda vratila pogled na P. i do kraja večeri slabo komunicirala sa mnom.

Sedam dana poslije mog pisma, stigao mi je odgovor. Umalo se nisam onesvijestio. I danas se dobro sjećam kako su mi ruke drhtale dok sam cijepao kovertu.

Tada se međutim dogodilo nešto što sam doživio prvi put. Šok je bio potpun.

Njeno je pismo bilo toliko nepismeno i potpuno besmisleno, da je moje ushićenje isparilo onom brzinom kojom isparava kap vode kada padne na vrelu platu od šporeta.

Nisam mogao da shvatim gdje se izgubilo sve ono što me je u njenom društvu ošamućivalo. Napisao sam joj, na silu, još jedno mlako pismom. Ovog puta mi je odgovorila odmah. Kvalitetan braonkasti papir prošaran cvjetićima, pismo nepismeno kao i prvo, jedino što je spalila ivice papira pa je pismo onako nagorjelo bilo užasno romantično.

Izašao sam još jednom sa njom. Bila je mnogo zainteresovanija za ono što sam imao da joj kažem, ali meni je loše išlo. Pokušavao sam da se inspirišem tako što sam zvjerljao u njene grudi i govorio sebi kako su divne, otpratio je do kuće i vraćajući se osjetio duboku tjeskobu zbog koje joj se više nisam javio.

Crkavao sam da budem sa djevojkom, kuću bih sa sve ocem, majkom, sestrom, garažom i dvorištem prodao za to, onda je jedna, i to veoma slatka pokazala nedvosmislenu zainteresovanost za mene, a ja –ništa.

Mnogo sam pisama napisao od tada. Primio razna pisma zbog kojih sam se radovao i tugovao, ali nikad od tada nisam osjetio parališuće razočarenje kao tada, pred pismom djevojke sa preklopljenim sjekutićima.

Autor-I.M.

Foto: Mervan H.